Ako pogledaš sad, ako zaustaviš dah,
čućeš priču kojom postaje se jedan od nas.
Oko zemlje za dan, oko sveta za san,
čuješ zvuke drugih boja samo kada si san.
Kada svetlo i mrak se menja triputna dan,
kada nisi ni svestan ovih promena.
Ako osjećaš glad, iako mesec je mlad,
treća svena polazi u lovna grad
i glasno kaže la, la, la, la, la, la, la.
Mi letimo u lot,
madama ne treba voć,
za pitanja što,
o to vore,
slovu mi pomoć.
Mi ostajemo tu,
u prostoru,
mencami, labirinto, nudamo u snu.
I svaki novi dan i opet nisi san,
na putu bez kraja traje zabava,
volona dva po dva i srećna gromila,
vilenjaci skale i doskopskim očima,
opet kažu la, la, la, la, la, la, la.
Mi letimo u lot,
madama ne treba voć,
za pitanja što, o to vore, slovu mi pomoć.
Mi ostajemo tu,
u prostoru,
mencami, labirinto, nudamo u snu.
Mi letimo u lot,
madama ne treba voć,
za pitanja što, o to vore, slovu mi pomoć.
Mi ostajemo tu,
u prostoru,
mencami, labirinto,
nudamo u snu.
Mi
letimo u lot,
madama ne treba voć,
za pitanja što, o to vore, slovu mi pomoć.
Mi
ostajemo tu,
u prostoru,
mencami, labirinto, nudamo u snu.