Tog davnog ljeta, mladosti moje, srele su se usne, moje i tvoje.
Nisi znala tada, anđele moj plavi, mislila si Nina, da sam onaj pravi.
Ja sam bio vjetar, što ti lomi grane, provodio noći, znao sve kafane.
A kad jutro svane, vraćao se tebi, čekala me s osmijehom, a plakala u sebi.
Sve dok jednom nisi, vidjela me s drugom, ispustila pogled, razorena tugom.
Spakovala kofe, toga kovnog jutra, ja nisam ni slutio.
Šta će biti?
Šta će biti sutra?
Posjedila kosa, na licu mi more, sad se nadam samo, srećemo se gore.
Još te sanjam, još te svake noći ljubim, novim jutrom, ponovo te gubim.
Još te sanjam.
Još te svake noći ljubim, novim jutrom, ponovo te gubim.


I ljubim i molim se da se ne probudim
I molim se da se ne probudim
Shvatila si tada, više smisla nema
Ali nisi znala šta nam život sprema
Nisam im omira, kao da sam znao
Da sam jedan mladi život prokockao
Mislio sam opet, bit će sve ko prije
Ali više ništa, isto bilo nije
Nazvao ti sestru, znao sam da brine
A ona kroz suze
Nema više ni ne
Godine su prošle, od tog tužnog dana
A u srcu mome, ostala je rana
Da sam tada znao, da obuzdam mladost
Sa tobom bih imao
I ljubav i radost
Posjedila ko sa mnom
Na vicu mi bore
Sad se nadam samo
Srećemo se gore
Još te sanjam
Još te svake noći ljubim
Novim jutrom
Ponovo te gubim
Još te sanjam
Još te svake noći ljubim
I molim se
Da se ne probudim
I molim se da se ne probudim