Ovdje se radi o dva kotača,
o dvije,
tri štange i jednom sicu.
Ovisi o tom kako tko svača,
a zapravo stvar je u običnom vicu.
Trebam bicikl na pola dana,
zašto ga trebam priča je duga,
važno je samo to da ga nemam,
to jest bicikl, al imam druga.
Sto put me zvao, daj stari svradi,
on će bicikl sigurno dati,
i tako je to u čvrstoj vjeri,
po taj bicikl
odlazim k peri.
Pero i ja smo bili ko brača,
sjedili uvijek u istoj klupi,
pušili tajno u istoj šupi,
od prvih prački do dugih hlača,
sve to krasno u istoj klupi,
a što ako peri u glavu lupi,
pa kaže ja ti bicikl ne ***,
ako ga trebaš ti si ga kupi.
Zar da mi Pero okrene leđa,
odkud mi pravo da njega vrijeđam,
daj bicikl od suhog zlata,
pa ja ga trebam
na dva, tri sata.
Ne može Pero da se ne svijeti,
bio je sa mnom u istoj četi,
pod kišom granata u istoj borbi,
nosili smo glavu u istoj torbi,
međutim bicikl nije granata,
a već je prošlo i dosta od rata,
čovjek se mijenja i tko će ga znati,
hoće li dati,
neće li dati.
Matko, jel Pero,
šta ja tu mlatim,
Pero mi mora
bicikl dati,
zar starog druga,
da on iznevjeri,
kome ću drugom,
ako nek Peri.
Kun sam u sinu u crkvi bio,
kada nitko ode naših nije to htio,
izgubi šlansku zbog takvoga gafa,
a mi smo zvali čak i fotografa,
i sad se tu grizem zbog jednog bicikla,
dok magnetolupa na njegova vrata,
on ništa ne zna,
on pita tko je,
a ja mu kroz vrata dreknem svoje,
ja sam Pero, ja,
došao sam ti reći da ideš u vražju materi,
ti i tvoj bicikl,
požderi si ga.